Imam savest kucavicu
kao opomenu na neučinjeno,
ragastov nikad postavljenih vrata
jer, plakalo bi nebo da ga čojom odenem.
Sećanja u vlasti neumoljivosti
i jedan uzdah kao olakšanje.
Pod žaruljom bivših ljubavnika
kovitlaju se sumnje u netaknuto.
Jutros sam boli zglobovite
od trunja očistila,
nepohodom drumova napetih
bridi mi koračje.
Ваља кренути…
Поздрав Валентина!
Valja, Stanimire… Hvala, pozdrav 🙂
Poezija ti je divna to sam ti već rekao, ali što barataš rečima, baš po mom ukusu! Uživam čitajući!
Hvala najlepše, Dule, neizmerno mi je zadovoljstvo i čast. Srdačan pozdrav 🙂